Govor Tatjane Manojlović u Negotinu (14.3.2022)
Da prvo oteraju ljude, pa da uzmu sve što im ostane. Zato hoće prazna sela i prazne gradove. Da sve po Srbiji njihovo bude, pa da prodaju, rasprodaju, poklanjaju, to je njihova jedina politika.
Dobro veče, dragi ljudi! Dobro veče Negotinci i Negotinke, dobro veče prijatelji!
Dobrodošli na još jednu konvenciju ujedinjene Srbije.
Molim vas da najpre pozdravimo našu himnu, himnu Republike Srbije.
Ja sam Tatjana Manojlović, kandidatkinja sam na pobedničkoj listi Marinika Tepić – Ujedinjeni za pobedu Srbije. Novinarka sam RTS, jedna od onih koje je novinarski kodeks podstakao da se pobune protiv mraka u kome tumaramo punu deceniju, u kome jedan čovek o svemu odlučuje i vlada tim mrakom i strahom!
Naše društvo iscrpljeno je ogromnom krizom, neozbiljnim upravljanjem pandemijom, smrtima koje su mogle biti izbegnute, uzdrmano privrednom krizom, u kojoj cene divljaju, a plate ih ne prate. Mozgove nam ispiraju budalaštinama o zalihama sardina i graška. Obrazovanje i kultura odavno nisu na spisku prioriteta, medijski prostor preplavljen je neistinama i bljuvotinama. Naša deca ovde ne vide budućnost, traže je što dalje od Srbije. Juče mi je drugarica rekla da su njeni sin, snaha i dvoje dece konačno svih četvoro otišli u Nemačku. Plače, srce joj se kida, ali kaže – spokojna je. Sin je tokom ovih deset godina odlazio dva puta na Aljasku i jednom u Sibir. Ovo je mnogo bolje. Vera je obrisala suze i stegla srce.
Ovo je priča iz mog rodnog Valjeva, ali je poznata svima vama u ovoj Sali.
Negotin je danas pravo lice Srbije.
Prazan grad pun istorije.
Vino najbolje, ali nema ko da ga pije.
Dunav toliki, a nema nikog da mu se divi.
Zemlja bogata, a narod siromašan.
Krajina najhrabrija, a ostade bez junaka.
Zaboravljen je Negotin danas, napušten i prepušten sam sebi. Odvojen od svega, otkinut, odbačen, zaobiđen. Kao da je neki drugi svet, kao da nikome ne pripada. Ostaće mu samo puste zidine, trgovi bez ljudi, podrumi vinski bez igde ikoga.
Više neće biti ko da Krajinu brani, više neće biti ko da Krajinu voli. Otišli su mladi i odlaze sve više, jer u ovom gradu za njih nema budućnosti.
Odlaze i stari, jer za njih nema ni sadašnjosti.
Jer ovde, pod ovom vlašću, više života nema.
Da unište grad, to im je namera.
Da isprazne Krajinu, to im je nakana.
Da prvo oteraju ljude, pa da uzmu sve što im ostane.
Zato hoće prazna sela i prazne gradove.
Da sve po Srbiji njihovo bude, pa da prodaju, rasprodaju, poklanjaju, to je njihova jedina politika.
Negotinci,Krajišnici, Hajduk Veljkovi naslednici.
Da Krajini dođe kraj, to ne smemo dozvoliti.
Da nam deca zauvek odu, to nećemo dopustiti.
Zar Kušljina sudbina treba da zadesi Negotin i Krajinu?
Zar treba da čekamo da nam sve uzmu?
Zar smo zaboravili ko smo i od koga potičemo?
Srbiji je danas potrebna Krajina.
Beogradu je danas potreban Negotin.
Svi danas moramo biti odlučni, smeli i ujedinjeni.
Da trećeg aprila uradimo ono što se uraditi mora.
Da se iz Negotina i Srbije ne odlazi, da se u Negotin i Srbiju ljudi zaista vraćaju i ovde ostaju, da se deca ovde rađaju! To je amanet i Zorana Ðinđića koji je glavom platio jer je samo želeo da se u ovoj zemlji pristojno živi, od svoga rada, kao i drugde u razvijenom svetu.
Da izađemo na izbore i damo glas za naš Negotin i našu Krajinu.
Da kažemo jasno da Srbija nije na prodaju.
Da kažemo glasno:
Negotin ne damo! Krajinu ne damo! Srbiju ne damo!
Da 3. aprila pobedi ujedinjena Srbija!
Do pobede!